Nitko ne zna što nam mračna srca skrivaju.
Povrijedila si me, no volim te. To od mene jače je!
Možda jednog dana kada ojačamo, priznati ću ti sve.
Sve svoje sumnje, osjećaj izdaje i bol.
Pozdrav dragi blogeri, da vam sa zakašnjenjem zaželim najbolju i sretnu 2012. godinu! Napisati ću podulji post zbog svojeg dužeg izbivanja (čitaj ljenosti).
Poštovanje
Otkad je riječ 'poštovanje' izgubila svoje značenje? Nekad je to značilo puno više nego što znači danas. Kada čujem nekoga da kaže 'Ja njega poštujem' a ponaša se kao nekakvo razmaženo derište padne mi mrak na oči. Ma o kakvom ti poštovanju pričaš? Da imaš trunke poštovanja o kojem pričaš ne bi se ovako ponašala. Nažalost dolazim do zaključka da danas poštovanje gubi svoj smisao i da je to samo nova riječ za ulizivanje i usiljenu pristojnost. Naša generacija i nekoliko starijih su propale! (Napomena: Svaka čast lijepo odgojenoj djeci!)
Površnost
Kad sam već krenula žaliti se na mane naše generacije (iako ova nužno nije mana samo naše generacije) spomenimo i površnost. Jedna od rijetkih osobina koja me kod ljudi može razočarati. Nedavno, u društvu dragih prijateljica išla sam s treninga kada su došle na temu da nemaju što nositi. Pričale su o nekakvim cipelama kakve jedna želi kupiti, ali ona mora po njih ići u Trst/Kopar jer ovdje nema original marke. Znači potrošiti će 1200 kn na original cipele i Bog zna koliko još na put jer je njoj stalo da nosi marku. Onda su krenule sa žaljenjem kako njihove majke stalno prigovaraju i kako je umalo (pazite umalo!) nije pustila u druge trgovine nakon što je potrošila više od 1000 kn u H&M. Ja sam cijelo vrijeme šutila. Kako da im kažem nešto? Pa to me doslovno slomilo. Ja prva volim biti lijepo obučena, ali ja u tom famoznom šopingu nisam bila već dulje vrijeme i kupujem kada mi nešto treba (čitaj skoro nikad). Nisam ništa rekla do sljedećeg dana kada su se opet vratile na tu temu. U čistom sarkazmu ispalila sam 'Ljudi se očito osjećaju bolje i vrednije kada nose marku'. I onda sam rekla dosta toga što mislim. Ovdje nije samo pitanje površnosti već i nezahvalnosti. Idu u veći šoping svakih nekoliko mjeseci i onda se žale kako nemaju što obući dok ja svoje roditelje gledam kako se muče i rade da spoje kraj s krajem? To ih je toliko spustilo u mojim očima da je to žalosno. Ljudi su odvratna bića. FUJ!
Champions keep playing until they get it right.
Kako ovaj post ne bi bio čista provala ogorčenosti i razočaranja moram reći da se popravljam. Cigareta sam se ostavila,ne pušim već neko vrijeme. Odlučila sam da me ništa neće zaustaviti na putu do vrha. Ja sam spremna raditi da dođem tamo. Radim i treniram što bolje mogu. Borim se i ispravljam svaku pogrešku. Ja to mogu, ovo je moja godina i ja ću uspjeti. Napokon sam shvatila što želim u životu a sada i napokon radim za to. Moj trud i rad se pokazuju u rezultatima na treningu a nadam se i ove godine na prvenstvu, možda nakon toga i na državnom! Sanjam i borim se za svoje snove. Hvala vam svima na divnim savjetima! Srca ste.
Voli vas,
Elie Franklin.
Danas se očito vrijednost ljudi mjeri u skupim krpicama, haljinicama. Rijetki poštuju čovjeka zbog njega samog.
Njih dvoje.
Smiju se. Povezuju. Dodiruju. Bih li se usudila reći vole?
To ne, ne smijem. Bojim se tih riječi, kao što se bojim same izdaje. Koja kao da se već događa. I ja je gledam, i gadi mi se. Oni mi se gade. Prvi puta nije me on povrijedio već ona. Ona koja je uvijek trebala biti tu, i navodno uvijek i jest. A ja se svakim danom osjećam sve manje bliska s njom. Pravim se da je sve u redu. Možda se ništa ne događa. Opet naivno sve negiram. Možda je sve u mojoj glavi. Ali tko kaže ako je sve u mojoj glavi, da zato nije stvarno? I sad tu citiram Dumbledora.
Puna gorčine i sva jadna pjevam: Osmjehom otvori vrata, izvuci sunce iz šešira.
Ja.
Uništavam si snove i vjeru u budućnost. Svakim dimom gazim svoja obećanja, nade. A kao da me nije briga, i dalje pušim. Možda sam glupa što uopće sanjam. A možda sam jednostavno toliko naivna da očekujem da će mi se sve samo od sebe dogoditi dok ja psujem sve što mi padne pod ruku i čekam. I tako od svojeg velikog optimizma, velike laži, prelazim u pesimista.
Kada sam prvi put smišljala ime za blog nisam ni sanjala da ću ovdje upoznati ljude kakve nisam nikada u životu. Ljude koji će me razumjeti potpuno, ljude kojima ću sve moći reći. Iako drugi nisu razumjeli naše prijateljstvo, to nije bilo ni bitno. Sigurna sam da shvaćate. Na blogu sam upoznala nevjerojatne ljude. To je na kraju i razlog zašto se ponovo vraćam. To i što tražim izlaz. Tražim izlaz iz svakodnevnog sivila, tuge i dosade. Blog je mjesto gdje čuvam jedne od najljepših uspomena. Iako doduše nema onaj svoj stari sjaj? Ili mi se to samo čini? Blogeri koje sam poznavala više ne pišu, blogovi koje sam posjećivala sada su ostavljeni, zapušteni.
Možda sam se vratila nadajući se ako ponovo oživim blog, ponovo ću oživjeti naše prijateljstvo?
Ovdje sam upoznala dvije cure s kojima sam odmah osjetila povezanost. Bile smo toliko slične i to nas je spojilo. Svakodnevno smo se čule i povjeravale se međusobno. Svoj dan prije nisam mogla zamisliti bez njih. Sve radosti, sve muke, sve. One su sve znale. Onda jedna svađica,jedna ne potrebna slučajna svađica između njih dvije i sve je nestalo. Hah, čovjek tek tada shvati koliko zapravo slabo je, ono što čini se jakim. Nedostaju mi, u tome je stvar. Čujem se ponekad s njima, doduše više s jednom nego s drugom. Jer nemam snage, svaka riječ koju s jednom od njih izmijenim polako me sve više pogađa. Pogotovo u ovo doba godine, tada smo se prvi put uživo vidjele. Ali to je život zar ne? Svakodnevno mijenja se. Ne prođe dan a da ne poželim njima sve ispričati. One bi razumjele.
Ne daj mi da vidim, ovo nije svijet za nas.